samokazem

Dobrodošli na moj blog

26.05.2017.

Zlostavljanje

Mnogo je zlostavljanih zena, a mnoge od njih to nikada ne kazu nikome, a niti razmisljaju o tomu da podignu prijavu ili pozovu policiju nakon pretrpljenog nasilja. Naravno, svatko ce postaviti pitanje pa zasto? Zasto bi itko zelio trpjeti takvo nesto? Zasto bi itko trpio psihicko, fizicko ili seksualno nasilje? To se protivi svemu sto znamo, i svemu sto ucimo u skoli i kroz zivot. No nije sve tako jednostavno, i nikad stvari nisu tako crno-bijele. A u skoli nas sasvim sigurno ne uce kako postupiti ako dozivimo nasilje u obitelji. To kao da je zabranjena tema, o tomu se govori sasvim malo, ili nikako. A trebamo govoriti, trebamo uciti, i inzistirati na razgovoru o ovoj temi. U skoli bi se trebalo takodjer govoriti i o temama od zivotnog znacaja, kakva je nasilje u obitelji. Zene uz svoje supruge/zlostavljace ostaju iz niza razloga, neke od njih je “sramota”, i razmisljanje o tomu sto ce reci obitelj, susjedi, i drugi ljudi u njenom zivotu. Zatim zbog djece, jer one zele da ostanu i da djeca odrastaju uz oba roditelja, a neke zato sto se boje da im nitko nece vjerovati, jer u javnosti njihov brak izgleda kao bajka. Dakle, predstava za javnost. No, nikako ipak ne mogu shvatiti zasto bi se itko tako osjecao? Svaka je zena vrijedna ljubavi, a ljubav sasvim sigurno nije zlostavljanje bilo koje vrste. Ti nisi necija igracka, i ti zasluzujes da se prema tebi odnosi s postovanjem. Tvoja djeca zasluzuju ljubav, a ne da gledaju zlostavljanje bilo koje vrste. Jer zlostavljanje nikada ne moze imati ispriku. Svaka obitelj ima probleme, i to je sasvim normalno, ali problemi se ne rijesavaju na nacin da se za sve "kazni" supruga, majka. U kakvom mi to svijetu i drustvu zivimo, pa kao da nam je to postalo normalno? Ljudi misle da se oni, eto, nebi trebali mijesati. Ovakvo glupo, primitivno i nezdravo razmisljanje mozda je bilo tipicno za Srednji vijek, ali za dvadeset i prvo stoljece? Za nas pametne, inteligentne, za nas civilizirane, za nas koji znamo sve o svemu najbolje, sto je s nama? Postajemo li Krapinski ljudi u tim trenutcima, ili svi ovi epiteti jednostavno nestanu? Ako okrenemo glavu na nasilje, odgovorni smo za njega, to je tako jednostavno. Na nasilje jednostavno moramo reagirati. Ne moramo znati definiciju nasilja da bismo znali sto je to. Nasilje nije samo fizicko, nasilje je i psihicko i seksualno, i svako od ova tri nasilja prisutno je u mnogim obiteljima, i vrsi se nad mnogim zenama. No vazno je reci i objasniti ovim zenama da su vrijedne ljubavi i postovanja, i da za to sto im se dogadja ne postoji nikakva isprika. Ne smiju traziti ispriku za ponasanje njihovih zlostavljaca. Namjerno sam koristila ovu rijec, jer njihovi muzevi kad pocnu koristiti nasilje, vise nisu muzevi, nego zlostavljaci. Oni odjednom postaju stranci kojih se zene plase i koje preziru. Ali one su i dalje uplasene, i one i dalje trebaju pomoc i razumijevanje, a ne osudjivanje i prijeke poglede. O ovoj temi se tako malo govori, a trebalo bi se govoriti, stalno, svaki dan. Trebalo bi djecu odgajati na nacin da znaju sto je dobro a sto ne. Koliko smo puta culi da majka kaze svome sinu da ne smije tuci svoju suprugu, da je ona vrijedna isto toliko koliko i on? Ovakve recenice cujemo rijetko, kao da je sramota reci sinu da treba biti dobar prema svojoj supruzi, a da se ljubav ne pokazuje nasiljem. A kceri kao da ucimo da bi one sve to trebale trpjeti, i kao da je to dio zivota. Da, to je dio zivota, ali sasvim sigurno ne dio normalnog zivota. Nedavno sam na stranici I love my family(FamilyShare.com) na facebooku procitala citat koji kaze: “You're not raising your son... you're raising somebody's husband, and somebody's father. Raise him well.” “Ti ne odgajas svog sina, ti odgajas necijeg muza i necijeg oca... Odgoji ga dobro!” U ovoj jednostavnoj recenici toliko je istine, ali rijetko tko razmislja na ovaj nacin. Valjda zato sto jos uvijek vjerujemo da zena treba biti “poslusna”, “dobrica”, i da ona treba “slusati” svog muza. Koje bolesne ideje, i eto zasto one sute, i eto zasto one ne odlaze iz bolesnih, nezdravih i disfunkcionalnih obitelji.

24.05.2017.

A sto drugi misle?

Svima je nama vazno da drugi ljudi imaju dobro misljenje o nasim odlukama, osobito kad su upitanju ljudi koji su nam dragi. Dakle, svima je nama u odredjenoj mjeri potrebno odobravanje okoline. No, sto se dogadja kad to odobravanje i ta podrska izostane? Sto se dogadja kad izostane podrska I razumijevanje od ljudi od kojih smo to ocekivali? Tuzni smo, ljuti, ne razumijemo to. I takva osjecanja su razumljiva. No, zasto nam je vazno sto misle ljudi koji nam nisu vazni? Zasto se u takvim trenutcima osjecamo ljutito, tuzno i depresivno? Na ovo pitanje ni sama ne mogu dati odgovor, jer ni sama ne razumijem zasto. U ostalom, tko su drugi ljudi da uopce sude o nasim odlukama, nasem zivotu i nasim postupcima? Sve dok nase zivotne odluke ne utjecu direktno na njih, njihove zivote, sve dok ih to ne povrijedjuje, odakle im pravo suditi nam? Nemamo li svi pravo na glupe odluke i pogreske? Kako bismo inace ucili iz njih? Na kraju krajeva, tko kaze da su bas njihova stajalista, i ono sto oni smatraju ispravnim, bas to – ispravna? Toliko upitnika iznad glave, a nigdje konkretnog, opsirnog i prosvijetljujuceg odgovora. Valjda je u ljudskoj prirodi da se petlja u tudje zivote, i valjda je u istoj toj prirodi da se brine I za sto treba i zasto ne treba. Vecina bi sad rekla, ma ne, ne brinem se, sto mene briga sto ljudi koji mi nisu vazni kazu. No sjetite se koliko smo samo puta od ljudi koji nam nisu vazni culi nesto, i poslje bi smo mislili “a zasto je to rekla”, “a je li on/ona stvarno mislio/la”, i tako u krug. I tako u tisucu situacija, iz stotine razloga svaki dan. Ljudi se nikada nece promijeniti, i nikada nece shvatiti da moraju biti sretni prvo zbog samih sebe. Nije dobro biti sebican, ali ponekad je dobro donositi odluke zbog nas samih. Ne trebamo se, i ne moramo se ispricavati zbog odluka koje donosimo i koje cemo ubuduce donositi. To je nas zivot, i tice se iskljucivo nas samih. Nije lako razmisljati na ovaj nacin kada dodju krizne situacije, no moramo, zbog naseg vlastitog dobra. U nekim stvarima uvijek cemo biti sami, ili imati uz sebe vrlo mali broj ljudi koji nas doista razumiju i postuju. To je valjda lekcija koja se uci cijeli zivot, i valjda je to ono sto nikad do kraja ne prihvatimo.

23.05.2017.

Tko je kriv?

Upravo citam clanke na internetu o teroristickom napadu koji je izveden u Manchesteru u Velikoj Britaniji. Na stranu sto je teroristicki napad sam po sebi uzasan cin, ucinjen od ispranih mozgova, i sto se to protivi svemu sto normalni ljudi i normalna drustva podrzavaju, u komentarima ispod clanka mozete procitati toliko nenormalnih komentara, a oni najgori su koji optuzuju Ameriku i Veliku Britaniju za ovakve uzasne stvari. Kao da su si oni sami krivi sto se netko raznese na koncertu, na ulici ili nekom drugom slicnom mjestu. Optuzivati jednu naciju i zajedno s njom citav narod za bilo sto,je apsolutno apsurdno. Tako jedan citatelj kaze: “Da se govna Ameri i Englezi nemješaju di netribaju do ovoga nebi došlo a žrtvama pokoj vječni.” Necu uopce komentirati sto se u istoj recenici nalaze “govna”, i “pokoj vjecni”. I na kraju tko je kriv? Kriv je onaj tko zastupa ovakav nacin razmisljanja, oni koji se ne slazu s nasim nacinom zivota, i oni koji u ime “vjere” ubijaju druge. A to sto njihovo intrpretiranje Islama nema nikakve veze s Islamom je takodjer prica za sebe. Izvrni cinjenice, prilagodi ih svom nacinu bolesnog razmisljanja, i eto ga, instant metoda za zastrasivanje i nerazumijevanje.

22.05.2017.

Majka

Svi mi u zivotu imamo neke uzore, ljude koji nas inspiriraju. Ljude koji su nam zbog necega posebni. Nitko ne moze reci da u svom zivotu nema barem jednu takvu osobu. Jer mi smo prije svega drustvena bica, stoga moramo biti u interakciji s drugim ljudima. Zbog toga nastaju veze koje traju cijeli zivot. Ako bih trebala uzeti za primjer nekoga tko je moj primjer, inspiracija, nadahnuce, moj idol I moj ponos, prvo bi to bila moja mama. Ona je ta koja je uz mene bila u najtezim situacijama u zivotu, podrzavala me, kritikovala me kad bih uradila neku glupost(a nije da ih nije bilo), ucila me kakva osoba trebam biti. Ona je ta koja se ponosi svakim mojim uspjehom, uz mene je u mojim porazima, I nikad, ali bas nikad nije odustala od mene. Ona je jedna od onih osoba kakva bih ja voljela biti svojoj djeci. Pa mi je neshvatljivo, apsolutno mi je odvratno kad netko ne postuje svoju mamu. Onu koja ti je dala zivot, ona koja te odgojila, ona koja ti je brisala suze, cistila iza tebe, bila budna u onim nocima kad zbog gripe ne mozes zaspati. Ona je ta koja te podrzava u svakoj tvojoj zivotnoj odluci, i ona je ta koja se tobom najvise ponosi. A ti, kako joj ti vracas? Nepostovanjem, vrijedjanjem, neposlusnoscu, neljubaznoscu? Odakle ti samo pravo? Jedna od stvari koju nikada necu razumjeti, jeste kada djeca mamu oslovljavaju imenom. Stvarno, je li to uopce potrebno komentirati? Po meni, to je odraz cistog nepostovanja. Volite svoje mame, jer su one posebne, I one su jedine koje ce nas uvijek i bezuvjetno voljeti. Postujte ih, zagrlite ih, i recite im koliko ih volite. Za to ne trebate biti dovoljno stari. Za ljubav nisu vazne godine. Cak iako si odrastao/la, trebas svojoj mami reci koliko ju volis, i koliko ti znaci. Ona to zasluzuje, a to je najmanje sto za nju mozes uciniti. Svaki dan joj reci koliko ju volis, i koliko ti znaci.

21.05.2017.

Zasto sutimo?

Lako nam je komentirati ono sto nas se uopce ne tice, ono sto nema nikakve veze s nasim zivotom, a s druge strane ne znamo podici glas za ono sto nas se doista tice. Kako to? Kako ne znamo komentirati ono sto nas se kao drustvo doista tice. Je li stvar u tomu da nas nije briga, ili jednostavno u cinjenici da je lakse sutjeti, pognuti glavu, i nadati se da ce netko drugi mozda reagirati. Puno je takvih primjera, a jedan od najvecih je nasilje u obitelji. Ovo je tema o kojoj se ne govori tako cesto, ili barem dok se nesto ne dogodi. Pa kad policija pocne istrazivati, susjedi kazu kako su oni cesto culi da su se supruznici svadjali, ali eto to se njih ne tice. Stvarno? Ne ticete se? A da netko na smrt izmlati tvoju kcer, bi li promijenuo/la misljenje? Cujemo, vidimo nasilje, a mi reagiramo tako sto okrenemo glavu. U kakvom mi to drustvu zivimo. Je li to civilizacija i dvadeset prvo stoljece o kojem govorimo? Kakvi smo mi to ljudi. Vidimo da zena/supruga pati, da djeca pate, a mi sutimo, i nista ne radimo da to promijenimo. Nas nije briga, jer ne dogadja se to u nasem dvoristu. A da je kojim slucajem ta ista zena to ucinila svom muzu, da je zena lakog morala, jezici nebi prestajali raditi. Jos jedno pitanje bih postavila? Kako mozes mirno usnuti sa saznanjem da netko pati, a ti nisi ucinio nista da to promijenis? Ti nisi ucinio nista da zastitis tu zenu, njenu djecu. Mislis li mozda da je normalno da obitelj pati? A cekaj, nije to tvoj problem, jer ti imas dovoljno i svojih problema. A nemas dovoljno svojih problema kad trebas komentirati kakva je ta zena majka, supruga, kakvog je ona morala? Svi, ali svi koji znaju da netko pati, da je nasilje u obitelji prisutno, a ne rade nista da to sprijece, odgovorni su za sve sto ce se mozda dogoditi, ili sto je se dogodilo. Tocka, kraj price. Nasilje u obitelji ozbiljan je problem, i tice se svih. To nije tamo negdje, to je ovdje, u mojoj, u tvojoj blizini. I sigurna sam da svatko od nas zna nekoga tko zbog toga pati. Ucini nesto da to promijenis, pa cak ako je taj netko i clan tvoje obitelji. Nitko nema pravo svoje frustracije lijeciti na drugima. Za takve stvari postoje lijecnici, vrlo jednostavno.

20.05.2017.

Kako me Amerika odusevila

Vazno je reci da svaka osoba na svoj nacin dozivi odredjenu zemlju, njene stanovnike, kulturu i tradiciju. Vasi ce se utisci, naravno, vjerojatno poklopiti s onim sto vi osobno jako volite i preferirate. Neke su zemlje bolje i razvijenije od drugih, i to ce tako uvijek biti. No, Amerika je posebna. Ja sam se, jednostavno, zaljubila u ovu zemlju. Zaljubila sam se u ove ljude, njihovu kulturu i tradiciju. Zasto? Zato sto su Amerikanci jedna od najotvorenijih nacija na svijetu, vrlo su ljubazni, drustveni, otvorenog su uma. Bila sam sokirana kako ljudi ovdje uopce nisu puni sebe, naprotiv vrlo su jednostavni. Dakle uopce nisu snobovi, dobro, izuzmemo li stanovnike New Yorka, a i to su mi rekli sami Amerikanci. Dakle, nisam se imala priliku sama uvjeriti. Za sve sto dobro uradite, reci ce vam “good job”. Sve sto dobro uradite, kad se trudite, izuzetno cijene. Vazno je reci kako je Amerika primjer kako se sve moze, samo ako se hoce. Uzmimo za primjer polozaj crnaca u americkom drustvu. Oni su bili gradjani drugog reda, bijelci su ih gledali kao smece. No, to se promijenilo. Naravno, trebalo je vremena, ali se dogodilo. Sasvim sigurno Amerika nije bila u obliku u kakvom je danas kad ju je Kolumbo otkrio. Ovo je zemlja koja svima pruza sancu da postanete netko I nesto. Pocevsi od njihovog sustava obrazovanja, pa nadalje. U Americi, imate priliku probati koju god svjetsku kuhinju da zamislite. Ali na stranu odlicni fakulteti, razne svjetske kuhinje, ljepota zemlje, nevjerojatna kultura i tradicija, ono sto je najbolje uz ovu zemlju su ljudi. U Americi se nikad ne mozete osjecati kao stranac. Puno su opusteniji od nas, i puno su otvoreniji. U Americi nista nije neobicno u tomu da muz i zena zajedno pospremaju kucu. I nitko nece reci kako je on “papak”, niti ce on sam za sebe takvo sto pomisliti. Znaci, nisu iskompleksirani. Ponose se razlicitostima u njihovom drustvu. Ljude nije briga kako se zovete, koje ste vjere, jeste li Crnac, Bijelac, ili Latino. Naravno, uvijek se i svugdje nadju iznimke, ali generalno govoreci, stvari stoje ovako. Da biste radili neki posao, potrebno je da ste kvalificirani, to je sve. Vjeruju da je sve moguce samo ukoliko to dovoljno zelite. Za njih nista nije nemoguce. Profesori izuzetno cijene ucenike koji rade, imaju dobre ocjene, a to skola dobro i nagradi. Generalno nisu optereceni glupostima. I da, nisu svi Amerikanci debeli, niti svi jedu u restoranima svaki dan. Ovo je zemlja gdje se mozete osjecati kao doma ako prihvatite razlicitosti koje vas okruzuju. Morate biti otvorenog uma, postivati zemlju gdje zivite, te se truditi dati sve od sebe da budete sto bolji. Kad cuju vas engleski, svi su odusevljeni, I svi vas pitaju gdje ste ga naucili. Puni su samopouzdanja, sto mi se jako svidjelo kad sam tek ovdje dosla. Jer kod nas svi govore, “e to je tesko”, “nije to bas tako jednostavno”, a da prije toga nisu niti pokusali. Za njih uvijek postoji plan b. Volim optimizam koji me okruzuje. Citala sam puno tekstova gdje se ljudima ova zemlja uopce ne svidja. I uredu je iznjeti takvo misljenje, ali samo poduvjetom da je osoba koja to kaze bila ovdje. Jer o necijoj zemlji ne mozete nauciti samo preko Televizora ili interneta. Amerika je za mene dom onako kako Bosna ili Hrvatska nikad nisu bile. Let’s go America!

19.05.2017.

Biti žena ili biti stroj – pitanje je sada

S četrnaest godina imala sam ideje o tomu kako žene trebaju živjeti, a moja razmišljanja sasvim se sigurno nisu temeljila na tradicionalnoj ulozi žene u obiteljskom i društvenom životu. Kad bih govorila o svojim stavovima, u najmanju ruku, većini sam zvučala budalasto. Pa bi mi mnogi rekli da takvi stavovi ne prolaze, i da ću se razočarati. Unatoč takvim pesimističkim razmišljanjima, i podršci malog broja ljudi, ostala sam pri svojim stavovima, jer čvrsto vjerujem u ravnopravnost, a misija mi je boriti se za ženska prava. Smatram da se nitko ne treba brinuti o mom životu, I o “problemima” koje možda imam, pored toliko stvarnih koje svakodnevno viđamo. Dovoljno je da malo proputuješ po svijetu, odeš do pojedinih europskih zemalja, ili još bolje do Amerike, pa da vidiš što znači biti žena tamo. Nekako te nitko ne pita kad ćeš se udati, zašto karijera a ne brak i djeca? A ako si kojim slučajem u braku nitko te ne pita, a kad će djeca? Sto vise čekate? Nitko ne govori “vrijeme vam prolazi”. Nitko ne brine o tvom biološkom satu, i nikoga nije briga imaš li na sebi obične traperice, haljinu, ili farmerice. Nitko ne brine o tomu jesi li mršava ili debela. Za njih, to je apsolutno tvoja osobna stvar. Oni brinu o stvarima kao sto su ljudska prava, dobro plaćen posao, oni brinu o svojoj obitelji, ali ne pokušavaju živjeti nečiji tuđi život. Za njih su žene i muškarci jednaki, pa tako ništa nije neobično u tomu da žena vozi autobus, a muškarac radi manikuru. Smiješno? Neobično? Čudno? Glupo? Zabavno? Kako god vam to zvučalo, oni su građani najrazvijenijih zemalja na svijetu, a mi ipak razmišljamo možemo li sutra kupiti kruh. Pa s pravom tvrdim da je apsolutna glupost brinuti o tomu je li nečija susjeda trudna ili ne, i ako nije, kad to namjerava postati? Mi nismo strojevi, mi imamo pravo da kažemo Želim karijeru, a ne brak, želim brak ali ne i djecu. Želim biti najprije osoba, individua, a tek onda biti žena. Ali želim biti žena koja može donositi svoje sopstvene odluke bez pitanja zašto, kako, kad? Počnite vise brinuti o svojim životima, a druge pustite na miru. Tako tipično za Balkance, svima je draze uređivati tuđe dvorište, iako je njihovo ionako prljavije.

18.05.2017.

Mentalitet na Balkanu

Evo sto ne razumijem, i nikad necu. Nase drustvo je takvo da se svi zalimo na situaciju u kojoj zivimo, a u isto vrijeme ne radimo nista da to promijenimo. Posebno je to vidljivo u BiH, gdje je kriterij za biranje politicara njegova ili njena nacionalnost. Ok, recite mi, je li to normalno? Kako to da ne shvacamo da oni na taj nacin samo manipuliraju ljudima. I iz toga imamo danas situaciju kakvu imamo, male place, korupcija, iseljavanje. Kako to da ne zelimo promjene? Je li to buducnost koju zelimo za sljedece generacije? Ja znam da svoju djecu ne zelim vidjeti u ovakvom drustvu. Sama sebe ne vidim u drustvu gdje je jedino vazno kako se zoves, tko su ti roditelji, i gdje posao dobivaju oni koji znaju nekoga, ili znaju nekoga tko zna nekoga... Naravno, lako je traziti isprike u drugima, u drugim zemljama i njihovim vladama, govoriti o tomu kako se ovdje netko drugi pita, I druge besmislice koje cesto imamo priliku cuti i procitati. Ne, nitko nije kriv osim nas samih. I da, mi smo ti koji situaciju u kojoj zivimo mozemo promijeniti. Mi smo ti koji odlucujemo tko ce voditi nasu zemlju, mi i nitko drugi. No, najlakse je odgovornost traziti u drugima. Najlakse je reci da je netko drugi odgovoran. Svi su odgovorni, samo mi nismo. Jer mi smo savrseni, bez greske, jer mi znamo najbolje. A brzo se pokaze kako mi ne znamo najbolje, I kako mi nismo bez greske. I nije problem u pogreskama, jer greske se dogadjaju svima, problem je u ljenosti, neodgovornosti, prebacivanju iste te odgovornosti na druge, i zivljenju u iluziji da ce netko ovo drustvo promijeniti za nas. Isfrustrirani ovim cinjenicama, mnogi ljudi odlaze, posebno mladi. I ja sam jedna od njih. U ovo malo vremena sto sam ga provela vani, uvidjela sam da se svugdje drugo trud i rad cijene vise nego kod kuce. Uzmimo za primjer Ameriku. Ovdje vas nagrade za svaki uspjeh, pocevsi od skole, preko fakulteta i posla. Svaki trud, rad, svako postignuce je cijenjeno, a poslije I nagradjeno. I onda se politicari cude sto mladi odlaze, cude se sto zele bolju buducnost, siguran posao, dobre place. Cesto kazu kako su mladi “nasa buducnost”, koja buducnost? Ona sto ce zavrsiti fakultet, i s diplomom otici na biro, ona sto ce raditi za 500 km, ona sto govori jedan ili dva strana jezika a ipak ne moze pronaci posao. Je li to ta buducnost o kojoj govorimo? Je li to ono sto nam nude? Nacionalizam, netrpeljivost prema drugima I drugacijima, drustvo koje ne zeli prihvatiti ljude s drugacijim stajalistima. Drustvo koje dvadeset godina nakon rata jos uvijek razmislja o tomu tko je tko. Stvarno? Je li ovo sve uopce potrebno komentirati? I naravno da zbog ovakvog nacina razmisljanja, ovakvog mentaliteta danas zivimo kako zivimo. Mi to ne zelimo. Mi zelimo drugaciju buducnost, zdravo drustvo, dobre poslove, odlicne place. Mi zelimo putovati, upoznavati druge ljude, uciti o novim kulturama, biti odgovorni. Nas ne zanima nacionalizam, korupcija, patrijarhalno drustvo. Zato mladi odlaze, zato sto osim lose ekonomske situacije zivimo u drustvu koje je zatrovano mrznjom, koje je sklono komentirati sve sto nije vazno, a ne zeli uvidjeti I promijeniti ono sto je vazno. Eto to je problem! I naravno da vecina jedva ceka da spakira kofere i da ode. I tako I treba. Zasto cekati nesto sto nece doci, kad svoju sretniju buducnost mozes pronaci negdje drugdje. Ne slazem se uvijek s onim sto su govorili stari ljudi, ali u jednom su sasvim upravu. “Pametni ljudi zive gdje im je dobro, budale zive gdje su navikli.”


<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
185

Powered by Blogger.ba