samokazem

Dobrodošli na moj blog

11.06.2017.

Napisano dva tjedna nakon sto sam stigla u SAD

Trenutno sam u Americi. Ovdje sam dva tjedna. Otkad sam ovdje, Amerikanci me svaki dan sve vise, i vise odusevljavaju. Rodzena sam u zemlji u kojoj nema ni reda, a zakoni postoje samo na papiru. Ovdje se tocno zna tko, kako, gdje, zasto? Ljudi su ovdje otvoreni, prihvacaju vas. Takodzer ovdje su skole, djeca, obitelji, sve je ovdje drugacije. Puna sam iskustava, a ovdje sam, ponavljam, tek dva tjedna. O svojoj zemlji, o BiH ranije sam imala sljedece misljenje: Siromasna zato sto su ljudi glupi, pa svake izbore biraju ista govna, hoce da rade, a nece da se bune i traze vecu placu. Hoce da uce, usavrsavaju se, ali poslije ne mogu naci posao, zasto, zato sto prihvacaju da im je tako kako jest i tocka, ili oni pametni odlaze. Nazalost, ja ovdje trenutno mogu ostati samo deset mjeseci. Od uvijek sam znala da zelim otici nekamo, a sada sam u SAD. Iskreno se nadam da cu nakon programa na kojem sam dobila stipendiju ponovno negdje otici. Zelim za sebe najbolje. Jebe mi se za zemlju, moja obitelj i prijatelji su mi jedino vazni sto tamo imam. Drage volje bi se odrekla BiH drzavljanstva. Kome treba glad, siromastvo, diploma ali ne i posao, predrasude na osnovu spola, vjere, nacionalnosti, seksualne pripadnosti, ili ako imate sto bi Amerikanci rekli “disability”? Ovdje Amerikance trebam nauciti nesto o mojoj kulturi, ali pitam se sto? Da, tocno, u BiH se cijeli drustveni zivot vrti oko kave. Ljudi su drustveni, ali oni ne znaju da ce vecina, ako im se ne svidjate, kad im okrenes ledza reci “ko mu jebe mater?” Da, kako da im objasnim da imamo tri predsjednika, tri nacionalnosti u jednoj zemlji, tri jezika koja su ustvari gotovo ista, ljude koji rade za 500 eura ako su recimo profesori? Kako da im objasnim da umjesto da smo ponosni na multikulturalnost, mi tu vidimo problem. Kako da im kazem da je prosjecna placa novinara u BiH 370 eura? Kako da im sve to kazem a da ne bude smijesno? Meni je smijesno, stvarno smijesno. Tocno je da ima jos siromasnijih zemalja od BiH, ali sto to meni znaci? Sto meni znaci da postoje siromasnije zemlje od BiH kad moj tata radi 20 sati na dan, a moze biti sretan ako zaradi priblizno dovoljno za toliki rad? Sto to meni znaci kad moja mama radi po cijele dane u vrtu, na nasoj plantazi malina i jagoda a ne moze zaraditi onoliko koliko bi trebala? Sto to meni znaci kad znam kad zavrsim skolu, faks, da s diplomom u ruci mogu pravo na biro? E sad bi mi netko rekao da ni Amerika nije savrsena, da i ovdje postoje ljudi koji imaju predrasude, ljudi koji nisu dobri, da i ovdje ima ljudi koji krse zakone. Da, tocno, postoje I ovdje takvi ljudi. Ovdje imate ljude koji su rasisti, kojima su muslimani jednako teroristi, ali znate sto, tko smo mi da sudimo Amerikancima? Oni su ti koji imaju najbolje skole, fakultete, tvrtke, oni su ti koji su u svemu prvi u svijetu. Amerikanci su ti koji su medju prvima donijeli konvencije o zenskim i djecijim pravima. Oni su ti koji daju stipendije djeci sirom svijeta pa i u BiH. Zato bi bilo bolje ljudima da ne pricaju gluposti. Jebe se meni za moju zemlju kad od nje nemam nikakve koristi. Ja samo zelim zavrsiti faks, naci posao i imati dobru placu. Zelim zaraditi onoliko dovoljno da ne moram gledati koliko sto kosta u prodavnici, da mogu otici na godisnji odmor svake godine. Je li to previse? Nije, kad to budem imala u BiH, tad cu tamo i ostati, tad cu tamo zivjeti. Ja sam buducnost sebe same, a ne svoje zemlje, moja buducnost je tamo gdje je najbolje. Dakle, samo dva tjedna sam ovdje, a vec sam toliko ogorcena na zemlju iz koje dolazim. Eto, pa iduci put kad cujem “mladi su nasa buducnost”, ja cu samo dodati van Bosne i Hercegovine. Da, jos nesto, sva ona sranja “Amerika cemerika” su samo to, sranja. Ljudi ovdje rade, ali oni i zarade. Rade tocno osam sati, i ni sekunde duze, a ako ipak rade, to im bude duplo placeno. Eto, to vam je Amerika, zemlja raznolikosti, zemlja u kojoj mozete uspjeti ako zelite raditi. Zemlja u kojoj su svi dobrodosli. Ovdje ako vam engleski nije bas najbolji, nece vam reci, “jao, kako to ne znas?”, nego ce vam reci da vam je engleski “Very good”, i cestitati vam jer ste bili hrabri da napustite dom i obitelj i dodjete u njihovu zemlju, bit ce sretni sto pricate njihov jezik, i naravno, pitat ce vas” “A gdje je Bosna?” Oni stariji culi su za Bosnu, ali opet ne po dobru, nego zbog rata, raspada Jugoslavije, I diktatora Tite. Eto zasto ja zelim otici, zasto mladi odlaze, i eto zasto ljudi kazu da su ostvarili svoj “americki san.”

08.06.2017.

Odlazak iz SAD-a

To je izazov, doslovce. Zivjeti u normalnoj zemlji, medju normalnim ljudima, koji nemaju predrasude prema kojecemu, s ljudima koje nije briga kako se zovete, koje ste vjere, I druge slicne gluposti. Zivjeti u zemlji u kojoj se nikada, otkad ste stigli niste osjecali kao stranac. To je nesto neopisivo, nemoguce je to izraziti rijecima. Na mjestu gdje ste dozivjeli toliko divnih iskustava, naucili puno toga novoga o sebi, drugima, o svijetu, nemoguce je ne zeljeti ostati zauvijek. No svemu lijepom mora doci kraj. Ovaj moj kraj, do sljedeceg puno duzeg ostanka trajat ce dvije godine. Osjecam tugu na pomisao da moram otici. Napustiti svoj zivot ovdje, napustiti sve te divne ljude. Ali znam da cu se ponovno vratiti. Pravila su pravila, i tu su da ih postujemo. Iako jedva cekam da vidim svoju obitelj i prijatelje u Bosni, i iako vjerojatno necu ni zivjeti u BiH kroz te dvije godine, Amerika ce mi strasno nedostajati. Nedostajat ce mi moja americka obitelj koju imam ovdje, americki nacin zivota, svi ti osmijesi, dani prepuni novih izazova. Izazovi koji su me naucili da cijenim sebe, vjerujem u promjene, vjerujem u svoje snove, i da je sve moguce ukoliko to stvarno zelite. Nista nije nedostizno, nista. Vazno je samo ono kako vi gledate na stvari, na zivot, na nove ljude i nove izazove. Zapravo u vecini slucajeva, sve je iskljucivo do vas. To me naucio moj boravak u SAD. Vec sam pisala sto mislim o ovoj zemlji, i opisala sam ovu zemlju u jednom od svojih postova, ali nikako ne mogu da prestanem da o ovoj zemlji stalno i iznova govorim. Zbog svega toga, nedostajat ce mi. Onako kao sto mi je nedostajao moj dom ovdje u Americi, onako kao sto mi je nedostajala moja obitelj, tako ce mi nedostajati i sve u Americi jednom kad odem. Svaki odlazak je tezak, ali spoznaja da nije zauvijek daje mi snagu. Jedna od stvari na kojoj sam najzahvalnija je sto sam se ovdje promijenila, i sto vise nikada necu biti ista. Ovo je jedno od najvecih zivotnih iskustava koje cu ikada imati.

04.06.2017.

Terorizam je zlo

To je zlo, koje razara drustva, sija strah, donosi mrznju... To je ono sto niti jedna normalna osoba ne moze, niti smije odobravati. Osjecam gorcinu u grlu na samu pomisao da je netko spreman ubiti nevine ljude zbog svojih uvjerenja. Kazes da si vjernik? A koji to vjernik, kojoj god religiji da pripada, ubija, mrzi, unistava? I koja religija takvo sto odobrava? Zar nas svaka religija ne uci da budemo dobri, da volimo i postujemo druge ljude, pa cak iako su njihova uvjerenja drugacija od nasih? Za sebe kazes da si vjernik, a ubijas? Ubijes nevine ljude, ljude koji su se nasli u pogresno vrijeme, na pogresnom mjestu. Ubijes ih samo zato sto se oblace drugacije od tebe, zato sto idu na concert, posjete utakmicu, zato sto je njihova religija drugacija od tvoje? A sve to, svo to zlo opravdavas religijom? Sve to u ime Islama? Ne znaci li Islam ljubav? A otkad je to ljubav zla, nasilna, otkad je ljubav – mrznja? Razgovarala sam s prijateljima Islamske vjeroispovjesti, i oni nikada nisu rekli da je uredu ubiti, mrziti... Dakle, vi koji sebe nazivate vjernicima, a radite ili podrzavate ovako nesto, vi to niste. Vi ste teroristi, vi ste zlo, vi ste ono cega se bojim ja, ja Katolkinja, moja prijateljica Muslimanka, svi mi koji vjerujemo u ljubav i prihvacanje razlicitosti... I da, terorista moze biti osoba bilo koje vjere, bilo koje nacionalnosti. Ljudi se mozda boje, ali mi necemo odustati od onoga u sto vjerujemo, a to je prihvacanje razlicitosti u svim njenim nijansama. Nas nacin zivota podrazumjeva ucenje o drugima, a ne osudjivanje. Mi vjerujemo u slobodu, a sloboda nije smrt, razaranje, ubijanje. Kroz povijest ljudi su radili zlo, a sve u svrhu nekog dobra. Zlim se nikada ne moze postici nista dobro, to jednostavno ne ide zajedno. Dakle, terorista=ubojica/razarac.

03.06.2017.

Kulturni sok

Prema definiciji, kulturni sok je osjecaj nemogucnosti prilagodbe na novu kulturu, pa se u skladu s tim javljaju osjecanja tuge, depresije, zbunjenosti, odbacenosti... Osoba idealizira kulturu iz koje dolazi, i gradi stereotype prema kulturi u kojoj zivi. Prema definiciji, ovo moraju proci svi ljudi koji su netom imigrirali, i pocinju zivjeti u drugoj zemlji koja se kultoroloski razlikuje od njihove domovine. Iz osobnog iskustva govoreci, to nije tocno. Ja nisam imala nikakvih problema prilagoditi se na americki nacin zivota, jer sam takav nacin zivota smatrala normalnim, a i njihov nacin zivota je za mene predstavljao sve ono kako sam oduvijek zeljela zivjeti. Moja prijateljica, na povratku s razmjene ucenika iz SAD-a, na moj upit o kulturnom soku kaze: “Po povratku U BiH dozivjela sam nekulturni sok, eto sto sam ja dozivjela.” Ona je zapravo na ovaj nacin zeljela reci koliko se BiH kultoroloski razlikuje od SAD-a, i na taj nacin ona je zeljela reci sto misli o mentalitetu u BiH. Sad bismo mogli govoriti o tomu da je; za sve kriva drzava, za to sto mladi odlaze, za to sto im se ne pruza prilika za normalan zivot, i da kriva je, ali ovoga puta ne o tome. Kada putujete i iskusite zivot negdje drugo, pocinjete uvidjati sve prednosti i nedostatke zivota i drustva iz kojeg dolazite, kao i onog u kojem zivite. Kad provedete odredjeno vrijeme u drugoj zemlji, promijenite se i vas zivot, te pogledi na svijet nikada vise nece biti isti. Promijenite se iz korijena, i naucite da ucite iz svega sto dozivite. Naucite da su predrasude, bas to, predrasude, i da su neutemeljene. Naucite da o nekoj zemlji i njenoj kulturi ne mozemo nauciti s televizora, filma ili knjige. Mozemo imati neke cinjenice, ali najbolji nacin za razumjeti kulturu neke zemlje jest dozivjeti je. Tako naucite da predrasude prema bilo kome ostavite po strani, a ljude pocnete dijeliti na dobre i lose, i da to ne bude samo na rijecima. Naucite da u svakoj, ali svakoj zemlji i kulturi na ovom svijetu postoje dobri i losi ljudi. Na kraju, sve je u nasim glavama.

31.05.2017.

Spolna diskriminacija

Kalendar kaze da zivimo u dvadeset prvom stoljecu, u stoljecu kada je svijet postao globalno selo. Tehnologija je razvijena, sve nam je dostupno. Zapravo sve je razvijeno osim nas samih. Puni smo predrasuda, a nase umove i ne pokusavamo otvoriti, i ne pokusavamo dobiti siru sliku o svijetu i zivotu. Stvari su nam cesto crno-bijele, sto je totalno pogresno. Kako se u sve ovo uklapa spolna diskriminacija, i postoji li ona uopce u nasem drustvu? Naravno da postoji, i ocita je u svakodnevnim primjerima, u komentarima koje nepromisljeno izgovorimo dok recimo s prijateljicom pijemo kavu. I najzalosnije od svega je sto cesto predrasude imamo i mi same, a trebale bi se boriti protiv njih. Uzmimo za primjer izvanbracnu trudnocu. To je toliki bauk, a o toj djevojci se prica sve najgore, ona automacki postaje k---a. Ma da, ona je ostala trudna sama od sebe, pa je stoga jedino ona odgovorna za trudnocu. “Nema on stomak”, rekli bi mnogi. Da, slazem se, nema. Ali je li zato manje odgovoran, ili po navici okrivljujemo djevojku. Za seks je potrebno dvoje, stoga su oboje odgovorni. Ma koliko to bilo tesko shvatiti nasem glupom i zadrtom drustvu. Jos ce se muskarac proglasiti frajerom, uzdizat ce ga se u nebesa, iako on nije preuzeo odgovornost. Ma da, ona je lakog morala, i sigurno je i prije njega imala nekoga... I tako ce razmisljati I obitelj, i prijatelji, i cijelo drustvo. A kako rijesiti problem? Udati se, naravno. I to pod uvjetom da “frajer” na to pristane. I sasvim je nevazno voli li ona njega uopce, je li ona uopce spremna za taj brak, vazno je da se obitelj ne osramoti. Jer, ponovno, “sto ce ljudi reci?” Odakle ikomu pravo da na stvari gleda na ovaj nacin? Izvanbracna trudnoca ne znaci da je djevojka k---a, ne znaci da se ona automacki mora udati, i ne znaci da je tim postupkom osramotila svoju obitelj. Sve je u nasim glavama. Zamislite situaciju gdje imate i sina i kcer. Zasto bi bila manja sramota da vam je cura od sina trudna? Zato sto ona nije vasa kcer? O cemu se tu zapravo radi? O tomu da je muskarcima sve dozvoljeno, a curama ne. A jos je veca sramota naseg drustva da se za silovanje okrivljuje djevojku. Naravno, krenut cemo s predpostavkama. Mozda je imala prekratku haljinu, pa na taj nacin “izazivala”, mozda je bila pijana, drogirana, mozda, mozda, mozda... Ponovno, tko je kriv? Djevojka, zasto? Zato sto je zensko. A da ne govorim o tomu da se ovakva krivicna djela ne prijavljuju, jer je to sramota. Cija to sramota? Zar nije sramota, zar nije uzasno, zar nije apsolutno protiv svega ljudskog takvo sto uraditi? Nebi li takvo zlodjelo trebalo biti za svaku osudu, a pocinitelj kaznjen? Zasto razmisljamo kao da smo rodjeni u Srednjem vijeku? Radi li se tu o nekoj bolesnoj zelji za kontrolom, ili smo jednostavno tako glupi da ne mozemo vidjeti dalje od svog nosa? Drustvo se nece moci razvijati sve dok budemo imali ovakva ili slicna razmisljanja. Sve dok nam mozak bude zakrzljao, i sve dok probleme ne znadnemo rijesavati na civiliziran nacin. Sve dok budemo imali razmisljanja pracovjeka, netko ce biti nesretan. A Zbog ovakvih nepisanih i nadasve glupih pravila imamo nesretne brakove, unistene obitelji, ali i mnoge unistene mlade zivote.

31.05.2017.

Recite nam

Da, svi mi volimo cuti pohvale, i svi mi volimo cuti ono sto se slaze s nasim promisljanjima, i s nasim stavovima. I da, imamo takvih ljudi uz sebe, kao i onih koji nam laskaju, a i onih drugih, koji nam iskreno, bez uvijanja kazu sto misle. Naravno, potrebno je znati razliku izmedju iskrenosti i toga hocemo li nekoga povrijediti ili ne. No, sto se dogadja onda kada nam netko iskreno kaze sto misli, a nama se to ne svidja, pa onda udjemo u raspravu s tom osobom? Sto to znaci? E to znaci da mi zelimo da nam se kaze ono sto bismo mi htjeli cuti. To je, naravno, veliki problem. To znaci da se ne znamo nositi s odlukama ljudi koji su nam dragi, ili jednostavno da ne znamo prihvatiti stvarno stanje stvari. Mi bismo htjeli da ljudi uvijek kazu ono sto se nama svidja, i ono sto nama odgovara. Posebno nas frustrira ako netko iskace iz nevidljivih okvira zacrtanih od Bog zna koga i Bog zna kad. Ne smijes reci da ovo ili ono nije uredu, ne smijes reci da zelis nesto sto se kosi s nepisanim pravilima, a nikako ne smijes reci ono sto stvarno mislis i osjecas jer bi se mogao suociti s osudom okoline. Mozda bi se cak pronasao neki pametnnjakovic koji bi eto rekao kako se ti eto “pravis vazan/a”. A potpuno je nevazno i nije vrijedno pomena to sto ti isti ljudi nemaju hrabrosti reci sto doista misle. Oni se ne usude reci ili uraditi nesto sto je neuobicajeno, nesto sto je drugacije, jer zaboga “sto ce ljudi reci?” I tako iz dana u dan, dok ne bude prekasno i kad shvatimo da nije vazno sto ce ljudi reci nego je vazno sto mi zelimo. Jer je ovo moj zivot a ne tvoj. Dakle, prekrsi pravila, zivi zbog sebe, a ne zbog drugih. Jer vazno je da se ti dobro osjecas, i nemoj mariti hoce li se ljudima svidjeti ono sto ces reci ili uraditi. Ljudi ce uvijek imati potrebu prokomentirati tvoju odluku ili tvoj zivot kakav god on bio. Jedan citat autora Marka Twaina kaze: “Zivot je kratak, prekrsi pravila. Oprosti brzo, ljubi polako. Voli istinski. Smij se nekontrolirano i nikada nemoj zaliti za ničime sto te nasmijavalo.” Tako bi i trebalo biti.

26.05.2017.

Zlostavljanje

Mnogo je zlostavljanih zena, a mnoge od njih to nikada ne kazu nikome, a niti razmisljaju o tomu da podignu prijavu ili pozovu policiju nakon pretrpljenog nasilja. Naravno, svatko ce postaviti pitanje pa zasto? Zasto bi itko zelio trpjeti takvo nesto? Zasto bi itko trpio psihicko, fizicko ili seksualno nasilje? To se protivi svemu sto znamo, i svemu sto ucimo u skoli i kroz zivot. No nije sve tako jednostavno, i nikad stvari nisu tako crno-bijele. A u skoli nas sasvim sigurno ne uce kako postupiti ako dozivimo nasilje u obitelji. To kao da je zabranjena tema, o tomu se govori sasvim malo, ili nikako. A trebamo govoriti, trebamo uciti, i inzistirati na razgovoru o ovoj temi. U skoli bi se trebalo takodjer govoriti i o temama od zivotnog znacaja, kakva je nasilje u obitelji. Zene uz svoje supruge/zlostavljace ostaju iz niza razloga, neke od njih je “sramota”, i razmisljanje o tomu sto ce reci obitelj, susjedi, i drugi ljudi u njenom zivotu. Zatim zbog djece, jer one zele da ostanu i da djeca odrastaju uz oba roditelja, a neke zato sto se boje da im nitko nece vjerovati, jer u javnosti njihov brak izgleda kao bajka. Dakle, predstava za javnost. No, nikako ipak ne mogu shvatiti zasto bi se itko tako osjecao? Svaka je zena vrijedna ljubavi, a ljubav sasvim sigurno nije zlostavljanje bilo koje vrste. Ti nisi necija igracka, i ti zasluzujes da se prema tebi odnosi s postovanjem. Tvoja djeca zasluzuju ljubav, a ne da gledaju zlostavljanje bilo koje vrste. Jer zlostavljanje nikada ne moze imati ispriku. Svaka obitelj ima probleme, i to je sasvim normalno, ali problemi se ne rijesavaju na nacin da se za sve "kazni" supruga, majka. U kakvom mi to svijetu i drustvu zivimo, pa kao da nam je to postalo normalno? Ljudi misle da se oni, eto, nebi trebali mijesati. Ovakvo glupo, primitivno i nezdravo razmisljanje mozda je bilo tipicno za Srednji vijek, ali za dvadeset i prvo stoljece? Za nas pametne, inteligentne, za nas civilizirane, za nas koji znamo sve o svemu najbolje, sto je s nama? Postajemo li Krapinski ljudi u tim trenutcima, ili svi ovi epiteti jednostavno nestanu? Ako okrenemo glavu na nasilje, odgovorni smo za njega, to je tako jednostavno. Na nasilje jednostavno moramo reagirati. Ne moramo znati definiciju nasilja da bismo znali sto je to. Nasilje nije samo fizicko, nasilje je i psihicko i seksualno, i svako od ova tri nasilja prisutno je u mnogim obiteljima, i vrsi se nad mnogim zenama. No vazno je reci i objasniti ovim zenama da su vrijedne ljubavi i postovanja, i da za to sto im se dogadja ne postoji nikakva isprika. Ne smiju traziti ispriku za ponasanje njihovih zlostavljaca. Namjerno sam koristila ovu rijec, jer njihovi muzevi kad pocnu koristiti nasilje, vise nisu muzevi, nego zlostavljaci. Oni odjednom postaju stranci kojih se zene plase i koje preziru. Ali one su i dalje uplasene, i one i dalje trebaju pomoc i razumijevanje, a ne osudjivanje i prijeke poglede. O ovoj temi se tako malo govori, a trebalo bi se govoriti, stalno, svaki dan. Trebalo bi djecu odgajati na nacin da znaju sto je dobro a sto ne. Koliko smo puta culi da majka kaze svome sinu da ne smije tuci svoju suprugu, da je ona vrijedna isto toliko koliko i on? Ovakve recenice cujemo rijetko, kao da je sramota reci sinu da treba biti dobar prema svojoj supruzi, a da se ljubav ne pokazuje nasiljem. A kceri kao da ucimo da bi one sve to trebale trpjeti, i kao da je to dio zivota. Da, to je dio zivota, ali sasvim sigurno ne dio normalnog zivota. Nedavno sam na stranici I love my family(FamilyShare.com) na facebooku procitala citat koji kaze: “You're not raising your son... you're raising somebody's husband, and somebody's father. Raise him well.” “Ti ne odgajas svog sina, ti odgajas necijeg muza i necijeg oca... Odgoji ga dobro!” U ovoj jednostavnoj recenici toliko je istine, ali rijetko tko razmislja na ovaj nacin. Valjda zato sto jos uvijek vjerujemo da zena treba biti “poslusna”, “dobrica”, i da ona treba “slusati” svog muza. Koje bolesne ideje, i eto zasto one sute, i eto zasto one ne odlaze iz bolesnih, nezdravih i disfunkcionalnih obitelji.

24.05.2017.

A sto drugi misle?

Svima je nama vazno da drugi ljudi imaju dobro misljenje o nasim odlukama, osobito kad su upitanju ljudi koji su nam dragi. Dakle, svima je nama u odredjenoj mjeri potrebno odobravanje okoline. No, sto se dogadja kad to odobravanje i ta podrska izostane? Sto se dogadja kad izostane podrska I razumijevanje od ljudi od kojih smo to ocekivali? Tuzni smo, ljuti, ne razumijemo to. I takva osjecanja su razumljiva. No, zasto nam je vazno sto misle ljudi koji nam nisu vazni? Zasto se u takvim trenutcima osjecamo ljutito, tuzno i depresivno? Na ovo pitanje ni sama ne mogu dati odgovor, jer ni sama ne razumijem zasto. U ostalom, tko su drugi ljudi da uopce sude o nasim odlukama, nasem zivotu i nasim postupcima? Sve dok nase zivotne odluke ne utjecu direktno na njih, njihove zivote, sve dok ih to ne povrijedjuje, odakle im pravo suditi nam? Nemamo li svi pravo na glupe odluke i pogreske? Kako bismo inace ucili iz njih? Na kraju krajeva, tko kaze da su bas njihova stajalista, i ono sto oni smatraju ispravnim, bas to – ispravna? Toliko upitnika iznad glave, a nigdje konkretnog, opsirnog i prosvijetljujuceg odgovora. Valjda je u ljudskoj prirodi da se petlja u tudje zivote, i valjda je u istoj toj prirodi da se brine I za sto treba i zasto ne treba. Vecina bi sad rekla, ma ne, ne brinem se, sto mene briga sto ljudi koji mi nisu vazni kazu. No sjetite se koliko smo samo puta od ljudi koji nam nisu vazni culi nesto, i poslje bi smo mislili “a zasto je to rekla”, “a je li on/ona stvarno mislio/la”, i tako u krug. I tako u tisucu situacija, iz stotine razloga svaki dan. Ljudi se nikada nece promijeniti, i nikada nece shvatiti da moraju biti sretni prvo zbog samih sebe. Nije dobro biti sebican, ali ponekad je dobro donositi odluke zbog nas samih. Ne trebamo se, i ne moramo se ispricavati zbog odluka koje donosimo i koje cemo ubuduce donositi. To je nas zivot, i tice se iskljucivo nas samih. Nije lako razmisljati na ovaj nacin kada dodju krizne situacije, no moramo, zbog naseg vlastitog dobra. U nekim stvarima uvijek cemo biti sami, ili imati uz sebe vrlo mali broj ljudi koji nas doista razumiju i postuju. To je valjda lekcija koja se uci cijeli zivot, i valjda je to ono sto nikad do kraja ne prihvatimo.

23.05.2017.

Tko je kriv?

Upravo citam clanke na internetu o teroristickom napadu koji je izveden u Manchesteru u Velikoj Britaniji. Na stranu sto je teroristicki napad sam po sebi uzasan cin, ucinjen od ispranih mozgova, i sto se to protivi svemu sto normalni ljudi i normalna drustva podrzavaju, u komentarima ispod clanka mozete procitati toliko nenormalnih komentara, a oni najgori su koji optuzuju Ameriku i Veliku Britaniju za ovakve uzasne stvari. Kao da su si oni sami krivi sto se netko raznese na koncertu, na ulici ili nekom drugom slicnom mjestu. Optuzivati jednu naciju i zajedno s njom citav narod za bilo sto,je apsolutno apsurdno. Tako jedan citatelj kaze: “Da se govna Ameri i Englezi nemješaju di netribaju do ovoga nebi došlo a žrtvama pokoj vječni.” Necu uopce komentirati sto se u istoj recenici nalaze “govna”, i “pokoj vjecni”. I na kraju tko je kriv? Kriv je onaj tko zastupa ovakav nacin razmisljanja, oni koji se ne slazu s nasim nacinom zivota, i oni koji u ime “vjere” ubijaju druge. A to sto njihovo intrpretiranje Islama nema nikakve veze s Islamom je takodjer prica za sebe. Izvrni cinjenice, prilagodi ih svom nacinu bolesnog razmisljanja, i eto ga, instant metoda za zastrasivanje i nerazumijevanje.

22.05.2017.

Majka

Svi mi u zivotu imamo neke uzore, ljude koji nas inspiriraju. Ljude koji su nam zbog necega posebni. Nitko ne moze reci da u svom zivotu nema barem jednu takvu osobu. Jer mi smo prije svega drustvena bica, stoga moramo biti u interakciji s drugim ljudima. Zbog toga nastaju veze koje traju cijeli zivot. Ako bih trebala uzeti za primjer nekoga tko je moj primjer, inspiracija, nadahnuce, moj idol I moj ponos, prvo bi to bila moja mama. Ona je ta koja je uz mene bila u najtezim situacijama u zivotu, podrzavala me, kritikovala me kad bih uradila neku glupost(a nije da ih nije bilo), ucila me kakva osoba trebam biti. Ona je ta koja se ponosi svakim mojim uspjehom, uz mene je u mojim porazima, I nikad, ali bas nikad nije odustala od mene. Ona je jedna od onih osoba kakva bih ja voljela biti svojoj djeci. Pa mi je neshvatljivo, apsolutno mi je odvratno kad netko ne postuje svoju mamu. Onu koja ti je dala zivot, ona koja te odgojila, ona koja ti je brisala suze, cistila iza tebe, bila budna u onim nocima kad zbog gripe ne mozes zaspati. Ona je ta koja te podrzava u svakoj tvojoj zivotnoj odluci, i ona je ta koja se tobom najvise ponosi. A ti, kako joj ti vracas? Nepostovanjem, vrijedjanjem, neposlusnoscu, neljubaznoscu? Odakle ti samo pravo? Jedna od stvari koju nikada necu razumjeti, jeste kada djeca mamu oslovljavaju imenom. Stvarno, je li to uopce potrebno komentirati? Po meni, to je odraz cistog nepostovanja. Volite svoje mame, jer su one posebne, I one su jedine koje ce nas uvijek i bezuvjetno voljeti. Postujte ih, zagrlite ih, i recite im koliko ih volite. Za to ne trebate biti dovoljno stari. Za ljubav nisu vazne godine. Cak iako si odrastao/la, trebas svojoj mami reci koliko ju volis, i koliko ti znaci. Ona to zasluzuje, a to je najmanje sto za nju mozes uciniti. Svaki dan joj reci koliko ju volis, i koliko ti znaci.


Stariji postovi

<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
786

Powered by Blogger.ba